Naopaka bajka...

slijedi mnogo teško razumljivih stvari, nadasve naopakih...

26.02.2012.

kad dođe, ne znam.

Dođe, samo dođe nepozvan ili možda pozvan, ne znam.
Dođe, kao vijesnik proljeća i znam da će ojužiti, ne znam kada ali znam da hoće.
Dođe i donese neke osjećaje, nazvane raznim imenima u mojoj glavi.
Ne znam ta imena napisati, ali ih dobro poznajem lično.
Dođe tako i uz šoljicu čaja odem u neke visine gdje samo ja znam.
Ne znam, put do tamo, ali poznajem svaki čošak te ljepote.
Ponekad povedem nekoga tamo, ne znam kako, ali znam koga.
Tamo mogu da ne znam. I to vrlo dobro znam.
Tamo mogu da razmišljam kako je svijet tužan i veseo u isto vrijeme.
Kako je naše vrijeme nesretno, jer čitamo (ako uopće i čitamo) pink romane, istočnjačke pamuke, prazne stranice o vampirima. Kako se u našem vremenu nije rodio nijedan Šantić, Krleža, Selimović, Jesenjin, Džubran- i o tome mogu da razmišljam. I pomislim šteta, neopisiva šteta.
Ne znam, kako odem tamo, ali znam da tamo mogu čitati Mikinu poeziju, na Šantićevim mostovima i nasmiješiti se u prolazu najdražim, koje tu znam sresti.

17.01.2012.

rečenica (prostoproširena)

Kad bi se ljudi trudili da budu što sličniji, jedan drugom, trećem, možda bi tad tek shvatili koliko je svaki od njih unikat.

29.12.2011.

O srce ludo, ludi sni...

Gledala sam u tvoje oči, ma to nisu oči to su moje oke mile, umiljate.

Nemoj govoriti, vidim sve, baš si providan, vidim taj put .

Vidim držimo se za ruke, osjećamo to čulo nad svim čulima.

 

Pišem ti kad zaspiš, dok te gledam.

Pišem ti najljepše pjesme koje nijedan sopran ne može otpjevati

Pišem ti pjesmu koju niko neće znati odsvirati.
 Niko.

Niko sem tvojih oka,

I nas izboranih za pedeset godina.

Sve moje želje u toj su  želji.

 

 

27.12.2011.

velike, male moje...

Kaže meni drag čiko da sve velike riječi lagano gube na svojoj vrijednosti i blijede kada ih nepažljivo trošiš.

Neću noćas trošiti velike riječi, ne ne štedim ih. Nije me briga koliko su izlizane. Neću napisati nijednu. Noćas su sve  koje znam i koje ne znam, a mogu ih naći po atlasima, rječnicima i ostalim udžbenicima tako male. Ne vidim ni jednu veliku riječ, a znam neke koje važe za prilično velike.

Žao mi je nijedna nije dorasla misli o tebi.
Da ne pomenem dah.
Pogled.
Osmijeh.


Žalim velike riječi, male ste.
Kad sazrijete, znat ćete da ste bile male. Smijat ćemo se skupa tome...

 

Laku noc.

25.11.2011.

delete all-> YES

U noćima hodam po čudnim baštama, sadila sam civijeće,krišom ga noću zalijevala.
Išla sam do te ograde virila sam.
Htjela sam ući.
Ušla sam. Posadila sam najljepše cvijeće naveče, ti bi ga ujutro uništio.

Godinama...

 

Sinoć ga nisam sadila. Zalila sam ga pesticidima i išćupala, tu nikada neće narasti novo cvijeće. Ni korov, ni najružnija trava, ništa.

Baš ništa.

 

 

06.11.2011.

Usne, oči i ostala čula.

Sva čuda svijeta postidit' će se pred tvojim odrazom u mojim očima.

Tvoje ruke obgrlit' će svijet i zgrijati moje hladne ruke.

Pogled tvoj milovat' će me dok spavam, dok sanjam tvoje stope...

Tvoje stope koračaju po oblacima, nježnim, vunenim i slatkim...

Koračaš ka meni, i ne znaš da ću ti sve svoje osmijehe sasuti u lice...

I počet' će da sniježi...

25.09.2011.

negdje na oblacima

Kad oči nađu oči i vrijeme stane i kad svaki tren pretvoriš u vjecnost.

Kad molitva postane riječ hvala.

Kad u molitvi ne spomeneš sebe.

Kad se probudiš i udahneš nebo, a prije no što zaspeš vratiš ga sa zvijezdama još ljepšeg.

Kad svo blago svijeta je siromašno naspram tebe.

Tad znat' ćeš da sreća nije daleko. 

21.03.2011.

rečenica

Čovječe, sreća može biti lijepa i kada se dočeka.

23.02.2011.

recenica

Jedina zima koju volim je ljeto.

22.02.2011.

onoj koja sjaji.

Ulazim tamo, gdje ne volim ući.

Bucno je tamo, takvu buku nikada nisi cula, nadam se da nikada i neces cuti kao buku. Sjeti se pisala sam ti jednom o ciganima s tamburama, koji pjevaju pjesmu koju samo ti cujes. Ironicno, ona je nastala u toj buci, koju si samo ti mogla cuti i stisati.

Neces shvatiti, neces citati. Ne smijem ni pomisliti da tu buku vise ne umijes odvojiti od rijeci koje ti govorim. Tamo, svi govore, ne cujes vise mene, mozda i bolje.

Gledam te, sutim. Pitam se, kojim principom, postanes gluh, na pogled i slijep na sutnju.

Ne zelim misliti, zelim govoriti.

Ne razumijes me?

Nemoj odgovoriti.

Pogledaj, osmijehnut cu ti se kao da razumijes. Nada u meni osmjehnut ce ti se, kao da te prvi put vidi.

Pogledaj.

 

29.01.2011.

nesretni i oni malo više nesretni

Postoje oni koji shvate koliko je vrijedilo* ono što su imali tek kad to nešto svoje, vrijedno izgube, misle da su nesretni...

 

No, preko puta njih stoje oni koji su još dok su to nešto svoje, nazivali svojim, cijenili vrijednost, te izgubili znajuci da gube i kada gube. Ne oni nisu nesretni, za njih još nisu u riječniku našli riječ koja dovoljno boli, za potrebe tumačenja nazvat ćemo ih malo više nesretni.

 

*vrijednost- surovi pojam, kapitalizma koji se koristi i za zlato i za osjećaje, nažalost....

 

 

15.01.2011.

fotografija

Ja sam crnobijela.

Uvijek sam bila crnobijela.

Kažu da su uspomene crnobijele.

Kažu da je i budućnost crnobijela.

Samo je sadašnjost u boji.

Mene nema u sadašnjosti.

Ja sam crnobijela.

Ja sam prošlost.

Ja sam budućnost.

 

Ja sam crnobijela.

Gubim bijelu, danju postajem sve crnja.

Sutra sam crnja nego jučer.

Svaka meni slična vremenom postaje bljeđa.

Ja sve crnja.

Ja sam crnobijela?

07.01.2011.

sve je otišlo u Honduras !

Ne pamtim ja to, mada sve mi se čini da su to i moje uspomene, jer tako su jasne.

Svijet je bačen čovjeku u ruke, on ga je pipao malo i bacio ga.

Tad postadoše jednu drugom stranci. Morali smo ponovno imenovati sve te neobične oblike, davati im neobična imena, idalje nismo ih razumjeli. Zašto ih ne bismo rastavili na proste faktore, reče neki pametnjaković i tako...

Rastavismo sve na molekule, molekule na atome, atome na protone, neutrone, elektrone, fotone. Čovjeka na dušu i tijelo, tijelo na organizam, organe, tkiva, ćelije... Ćelije na dijelove ćelije citoplazme, jedra, mitohondrije, DNK, hromosome, adenin, guanin, citozin i sve ostale sitne i sičišne dijelove.

Dušu...

Potom razdvojismo i san i javu, zbilju i maštu.

Dušu...

Razdvojismo i vrijeme na , godišnja doba, godine, godine na mjesece, dane, sate, stotinke, desetinke. Ni to nije bilo dosta pa razdvojismo i Boga, ne bi li i Njega približili sebi...

Svjetlost na boje. Boje na komplementarne i ne...

Rastavismo oblik na linije, linije na skup tačaka, po nekim ravnima... Nekim ravnicama, tamo dalekim i nedokučivim.

Skontasmo da nije dovoljno da podjelimo sve to po kontinetima, pa nacrtasmo i linije, države, regije, kantone, gradove, sela, ulice,brojeve, spratove, nivoe, blokove...

Podjelismo još štošta, i nastavismo dijeliti, rastavljati... Nadati se da ćemo naći smisao, razumjeti, voljeti, osjetiti, mir, drugog, sebe, dušu...

Dušu...

Dijelimo, evo i sad riječi na slova, rečenice na riječi, tekst na rečenice, smisao na besmisao. Idalje ne razumijemo, a kako i da razumijemo, sad u rukama ne držimo svijet. Sada su nam ruke prazne. Lutamo u besmislu, beskraja, sitnih dijelova, koji samo bune, čije cjeline nikada nećemo spoznati, vidjeti, osjetiti, razumjeti...

Dušu...

31.12.2010.

obećanje nije šala

Stojim sad ovdje i pokusavam pogledati unazad. Ne vidim.

Mozda zato sto je magla, mozda zato sto je snijeg, mozda zato sto nije kraj.

Mozda zato sto godina ovdje još ne završava.Ili nemam naočale, možda.

Možda zato što je vrijeme stalo, a prolazi, ali stojim. I dok stojim ne prolazi.

Ne, prijatelju nisam tužna. Želim još samo malo da tu stojim.

Lijepo  je, samo stajati. Žmirim.

Osjetim vas uz mene, mada ne stojite.

Osjetim i njega, mada kaže da nije tu.

I vjetar koji plovi negdje od sjevera donese mi ljeto, bizarno i nemoguće.

Al' neka ja ću još malo da stojim.

Dobro sam, obećajem.

 

27.11.2010.

onim rijetkim

Često ovih dana ostanem bez goriva, recesija nema gdje se nije zavukla, al'  ni slutila nisam da će ući i u psihu.

Tako i ja... priključim se na vaše rezervoare, pred kraj mjeseca, kradem energiju, preživljavam...

Upijam vas u sebe, da me čuvate i ja čuvam vas...

Jer hladno je zimi, noću pogotovo...

I mračno je.

Treba ti prijatelj.

09.11.2010.

tačka

Prije 23 dana i 19 sati, ulogovala sam se da bih nanovo shvatila koliki hajvan čovjek može da bude.

 

Logovala se s drugih merdijana, da bih opet mogla početi  računati vrijeme po satu, minuti, sekundi.

Odlogovala  se s tih merdijana, čisto, hmmm...  teoretski.

Život je posebna vrsta prakse, najposebitija.

23 dana i 19 sati, još jedna tačka po kojoj mjerim vrijeme, ništa naročito.

Ma da...

09.10.2010.

dnevnik misli

1.Noćas bih mogla sanjati. Ne spavati. Sanjati. Ne maštati. Ja sanjam snove između jave i sna. Nikad saznat neću da li su java ili san. Znam da su između. Ne znam kada su. Ne znam ni kako su.
Znam da su između.


2.Voljela bih da tada padne snijeg. Prvi snijeg. Ja ne volim snijeg, pogotovo ne prvi snijeg. Al' baš bih voljela da padne, bar jedna pahulja. Nek' padne. Nek' me istopi.


3."Čekaj me i ja ću sigurno doći
samo me čekaj dugo...
Ko čekati ne zna, taj shvatiti neće..."


4. Šta je ludost? Nemati plan, kako Mika kaže.   I ko je normalan, ovi što ih je više? Sumnjam... Jednom ćemo pričati o tome, ne sad... jednom...

14.09.2010.

upitne rečenice

O čemu razmišljaš?

Pozelis li ikad, da joj izmamiš osmijeh na lice?

Da rasplačeš je jednim pogledom?

 

O čemu razmišljam?

Nasmijem li se?

Plačem li?

Marim li, da li sanjam ili je stvarnost?

 

 

Može li se prhnuti u beskraj?

U kojem kraju je beskraj?

Zalutam li u taj beskraj?

Nesvjesno?

Ikada?

A ti?

12.09.2010.

autobus

Autobus je opet kasnio... Dovraga u ovoj zemlji sve kasni, pa i prokleti autobus...

Otvaram malu kladionicu, i prihvatam ponude kada ce stici. Ponude su raznolike, neke preoptimisticne, neke pesimisticne, kao: nece ni doć', zalud čekaš. Kvote variraju iz sekunde u sekundu...

Svi gledamo u istom pravcu, čekamo. Nadamo se. Ne dolazi.

Neki pale cigaretu, kao taj stari trik uvijek pali. Ne ovaj put. Čekamo.

Kasni. A mi samo stojimo i čekamo.

Gledamo u istom pravcu i čekamo.

Neki su nervozni pa hodaju po stanici gore dole, al idalje čekamo.

Meni je već pomalo dosta, čekanja, al' idalje čekamo.

Kasni, sad već pola sata...

Čekamo.

04.09.2010.

Odrastanje s znakom upitnika

I kad zaista odrastemo?
Kad napunimo osamnaest ili dvadeset i jednu (ovisi o koordinatama)?
Kada nas prvi put neko oslovi sa Vi?
Kada pri pitanju koliko imaš godina zastaneš i zamisliš se?
Kada dobiješ prvu boru?
Preko noći?
Ili pak onda kad shvatimo da se scene iz filmova dešavaju i u stvarnosti?


Da li čovjek ikada odraste ili samo:
Biva zreliji? 
Oprezniji?
Mudriji?
Manje sanja?
Broji godine?
Bore?
Skuplja ožiljke?

03.09.2010.

zaključak

Večeras je tata obukao vunene čarape, znači hladni dio godine počinje. Jesen... Moja inspiracija, uskoro će da bukne i doći će do eksplozije. Do tada, imate pozdrav!

27.08.2010.

trenutak

Kao da su u tu čast i automobili utišali,
ljudi nisu hodali, lebdjeli su...
Nebo je bivalo sve tamnije...
Al' polako, svaka nijansa se zadržala, taman da je upamtim...
Sunce je iz žute, prelazilo u narandžastu,
u crvenu,
u ljubičastu...
Ja sam samo posmatrala i uživala u povjetarcu koji me milovao po rukama,
licu,
vratu
naposlijetku me poškakiljao po dlanu, kao da se pozdravi sa mnom...
Utom se na semaforu pojavi zeleni čiko,

povjetarac me nježno gurnu na ulicu,

ljudi počeše užurbano hodati,

automobili brujati,

dan postade noć,

a tren ostade zapamćen.

22.08.2010.

čovjek je golem hajvan.- monolog

Tražite nešto? Nešto ste izgubili gospodine? Mogu li Vam pomoći? Oprostite, čini se da je to jako sitno što tražite. Jeste li pogledali, tamo gore, kod kante. Da Vam nije ispalo? Ako Vam je ispalo moglo se otkotrljati, dole ka stepenicama... Sve uvijek ide ka dolje, gravitacija, kažu. Vama to nije biklo smiješno, razumijem. Bilo bi mi lakše pomoći Vam kada bi znala što tražite. Nemojte se vi saginjati, pogledat ću ja ispod fotelje. Samo prašina- žao mi je. Kad biste mi samo rekli što tražite. Nemojte se uzrujavati. Moja mama uvijek kaže, ono što tražiš obicno ti je ispred nosa. Upravu, je. Uvijek je tako. Prestali ste tražiti? Jeste li našli ili odustajete? Je li vam bilo ispred nosa? Hocete mi pokazati, što ste tražili?

14.08.2010.

misli o starenju, znači bio mi je rođendan

I ne možeš ostati dijete u duši, oni koji imaju dušu znat' će o čemu je riječ, jer duša je dijete.

12.08.2010.

noćas zvijezde padat' ce...

Večeras očekuju neku kišu zvijezda.

Neko najljepše nebo u godini.

Treba poželjeti želju.

Treba stisnuti pa zaželjeti...

Žao mi je, ne ove godine.

Bojim se da kad bi zvijezde čule ovu želju, da bi sve do jedne demonstrativno odlučile sići...

Nisam toliko sebična,

mada će neki tvrditi suprotno...

09.08.2010.

Naslov: Sladoled Osvrt: opet u muškom rodu

Ja sam jedan od onih čudaka koji žive u sobi obljepljenoj novinskim člancima. Da, a samo su mi 23...

Otvorio sam oci u sivilu... Nerviralo me zujanje automobila, u to poslijepodnevno jutro. Mislio sam sad bi samo falilo da neki nervozni matori sjedne na... i eto ga BI BI i neki neka neartikulisana buka. Glava je pucala. Sve je to od lošeg vina, pomislih i nastavih pjevušiti Čolu. Ugledah na zidu, clanak o njemu. Ne volim ga. Zasto pjevušim njegovu pjesmu?

Ona je sinoc bila ovdje. Ona to ni ne zna. Gledala me onim zelenim očima, možda me klela, možda nije. Ne znam.

Stavio sam vodu da vrije. Kafa bi baš sjela. Stajao sam na prozoru i čekao da proključa.

Svi negdje trče, budale. Gdje trče? Kući? Pijanom mužu? Bolesnom djetetu? Da stignu na omiljenu seriju? Da jedu? Možda im se piša. Možda...

Koji je dan danas? Datum? -pomislih

Mora da je neki utorak. Da sve mi miriše da je neki utorak, neki visok datum, sudeći po izrazu lica ovog čovjeka u automobilu koji se zaglavio, u rigama, mislim gužvi...

Zašto ne proključa? Pogledam, ništa, ni balončića... Gurnem prst u vodu- ledena.

Plata-isto- ledena.

Nema ni kafe-sigurno je visok datum.

Otvaram frižider-mrak. Psujem- isključili su mi struju.

Sjetim se da u zamrzivaču imam sladoleda. Šteta da se istopi.

Sjedam na sredinu sivila i ližem sladoled s kašike. Još je leden, od njega me glava još više boli. Reže. Izreza mi sliku, djetinjstva i servira je u bojama. Kako me sladoled uvijek vrati u djetinjstvo, naježih se...

Čitam, zanimljivosti sa zida, piše: Jedna od pet osoba, koja jede sladoled, to radi iza ponoći i 95% tih osoba ima od 18-29 godina. Koje statističko sranje- pomislih.

Pogledah sat, 00:19.

Fuj, potvrdih im teoriju!

 

04.08.2010.

...

U meni raste i sazrijeva slovo o tebi...

Obilkujem ga...

Dotad, orbicus occularis odaje...

 E, moj Duchenne, sto ga objasni?

15.07.2010.

tih je dana zvonilo u cast Malog Princa.

Vrijeme se mjeri, trenucima.

Mi u ovih par sati, tako imasmo godinu

i tačka.

02.07.2010.

pred jos jedan put

Na kraju ipak, uvidjam da svaki put odlazim da bi se vracala...

I sve dok je tako, dok odlazeci zamisljam povratak, znam da je sve uredu...

Znam da u ovom naopakom svijetu, zlom i oholom je moj dom i da se ko Lesi vracam..

Lijepo je znati da te neki nemiri, neki pogledi, neki problemi cekaju ma gdje bio...

ZAKLJUCAK:

Lijepo je kad te neko ceka...

30.06.2010.

Sve je mozda moglo bit' i drugacije...

nepovratno, šteta...

 

Možda ces pozeljeti vratiti vrijeme...

Možda cu pozeljeti skratiti kilometre...

 

Šteta, nepovratno šteta...

vremena i kilometra, zalud protracenih....

 

 

dodatak:

Ne obaziri se na predhodnu poruku, samo neke moje misli, kad shvatim kako je sve prolazno... kako mi trenuci trce ispred nosa i rugaju se...

28.06.2010.

recenica

Odćutala sam ti najljepše riječi...

12.06.2010.

Spusti svetla, oduzmi gas...

Usporavam. Prelazim u zaustavnu traku i zaustavljem vozilo. Palim sva cetiri. Gundjam u sebi koji ti je vrag sada, izlazim, dizem poklopac, gledam, mrak. Noc je upekla i bas je tamna. Sjetim se baterije, uzimam je, svijetlim. Sad vec vidim, nesto se pusi... Neko je pristavio pretis lonac na mom motoru pomislih i nasmijah se. Nimalo ironicno, bas mi je bila smijesna ta pomisao...

Zena sam i ne pada mi na pamet da ceprkam i pravim se da znam sta radim! Bihamk, protrca mi mislima... Podjoh po mobitel, ukucam broj i umjesto zelene pritisnem crvenu tipku....

Sjedoh ispred auta. Udisem duboko. Smijem se... Necu zvati bihamk!

Necu zvati njega. Vise se ne bojim da ne bi dosao. Svejedno mi je.

Podizem pogled, neko je bas dobro prosuo zvijezde veceras, pomislih...  

Necu zvati bihamk, necu zvati njega.

Sva cetiri gasim i pocinjem davati imena zvijezdama.

04.06.2010.

ne znam pisati!

I kojim riječima da ti sada napišem čežnju?

 

Kako se piše ta riječ, danas?

 

Koje slovo najviše čezne, za tobom?

Koje slovo čezne za mnom?

Ne znam, pisati !

28.05.2010.

EPP

Sad bih najrađe pustila reklame...

Ovaj film postaje već dosadan glumcima...

Gledateljima, je baš na vrhuncu, i samo čekaju njen iduci potez...

Scenarista se vec odavno ništa ne pita...

A režiserka kaže, hajmo napraviti seriju u bezbroj epizoda...

pusti REKLAME, uzviknuh!

18.05.2010.

rečenica.

Moja malenkosti, tako si malEna.

 

 

15.05.2010.

Mi međusobom nadopunjavamo rečenice (večeru)

Sve si pojela, popila

i pobila pola ljubavi

ostavi me u kupusu,

pogušila prdežom

sve ukućane koji

nisu htjeli kupiti

frižider pun paštete

i mesine, tako ih

mrziš i prdiš po

njima vascijelim, ali

nema svrhe sad ljubavi,

više sve kad kupiše te

gas-maske.

 

by najbolji tandem

30.04.2010.

u muškom rodu, jer drugačije nije prikladno...

Ulazeći u taj dimom okruženi objekat, prvo uocih natpis iznad šanka.. Taj lokal je obecavao karirani stoljnak, sumnjive tipove i  ugodno popunjenu konobaricu, koja žmireći  toći pivo, i rakiju, a svojim mušterijama prije no što i naruce procita misli i spusti piće na sto... Piće koje oni u dahu saliju i ona ponovi tu aktivnost još nebrojeno puta, sve dok neko od njih ne padne na pod...

Ušao sam niko se nije dao omesti u tom svom poslu, ni uputiti mi pogled... Mjesto u čošku bilo je prazno, sjedoh, još sam se cudio tom natpisu, nekako nije pripadao tu...  Tu nije bilo pjesnika, umjetnika, nekog ko bi mogao razumijeti  te rijeci, usudio bi se reci da su rijetki  posjetioci znali i procitati te rijeci... Udarac čaše o stol me trznu, pogledah j,e nasmija joj se, zahvali, pomirisah čašu... Izgleda da je istina da mi na celu piše VODKA... Ispih je u jednom dahu, kako je red. I nastavih posmatrati.  Zvuka nije bilo, samo slika i glasovi u mojoj glavi, cudno kako su i ovaj put uspjeli nadglasati žamor, cak i ne bas tihu i prijatnu muziku...

 Popio sam još koju i sad bi mi baš dobro sjela Ona, da je gledam... Ah, šta pomišljam, da bi jedna takva dama ikada i zavirila u ovakav lokal... Zapravo, bi sigurno, kada bi samo znala za ovaj natpis iznad šanka... Možda bih je trebao jednom povesti ovamo... Glupost, takvu damu, ovamo, to bi bilo poniženje... A, kao da bi ona i pošla s ovakvim probisvijetom poput mene... Mada bih je jako  volio povesti u šetnju mjestima koje bi tek tada i ja otkrio, jer uz nju sva bi dobro znana mjesta poprimila drugi oblik...

Čaša opet lupi o stol i dade mi znak, da ispijem još jednu i još jednu... Idalje me čudio taj natpis, sad je već imao i viška slova, al jasno sam mogao procitati „Ja sam samo sanjar čiji pogled gasne u magli i memli...“, ponavljao sam to sve dok nisam pao sa stolice.

„Uvijek i ljubljena, upamtit' ću, a u duši vazda ista pustoš zraći...“

26.04.2010.

Dario Džamonja

"Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati… Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: “Vidi pedera!!!” 

Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene…

Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima… To ti je živa istina."

 

07.04.2010.

Čovječe!

Ne možeš sam...

Po ovom blatu...

čovječe!

tisuć' ljeta, proć' će... al nećeš moći...

tisuć' bajki, oživjet, al nećeš moći...

28.02.2010.

Jelena Stojkovic Miric

Ne pokusavaj da me shvatis,
mene ni Ja ne shvata.
Ne menjaj me,
menjam se samo u prvom licu jednine.
Ne zapovedaj,
ne trpim disciplinu gluposti.
Ne objasnjavaj protok vremena,
zvucne kapljice kazaljki
tecno citam.
Ne precenjuj,
vrednost svojih minuta
i moje bi dobro prosle
u zalagaonici.
Odlicno tumacim mape
koje mi putopisi vekova
ostavise na telu,
u glavi.
Ne sipaj mi u casu bljutave izgovore.
Zedna nisam.
Ne toci vino slepila,
dovoljna mi je i ova dioptrija.

Sluh je tu
samo ga aktiviraj.
Vreme je tu
samo ga na tren ukradi.

Ne govori mi.
Osusi svoje krpice lazi,
ustirkaj,
ispeglaj,
uredno spakuj
u svoje spomenare gresaka.

Ne otkljucavaj vrata
na kojima pise
staticno-plitka-nepromisljena,
prenerazices se preobrazenjem
nestaticno-duboko-promisljena.
Ne dodiruj kvaku,
odselila se odavde budalica.
Ne otvaraj vrata
odselila se odavde nekad Ja.
Ne razmici zavese
na peronima prozora cekanja.

Ne oduvavaj
prasinu sa mene.
vise mi ne smeta.
Zakasnio si.
Zakasnio.

22.02.2010.

Jedan od likova iz Naopake bajke

I sad se samo pitam koliko lud i nerazuman čovjek mora biti da se stavi u koštac s tim da kaže neizrecivo...

Iza sedam mora i gora, tamo negdje kuca srce jednog tuznog kralja,  koji ima još tužniju moć da stavi osmijeh na lice najtužnijima, samo ne sebi...

Njemu cu  da pisem, mada ne umjem da pripišem rijec. Mada ne zelim da mu dam znacenje, ili svrhu (ne daj Boze...). Ne zelim mu dati ni smisao, jer ne zelim ga fiksirati na jedno, mada mnogi to uradiše, ne upoznavši ništa sem njegovog raskošnog odijela...

Rijec o njegovom odijelu, bila bi cisto ponizenje, gubljenje vremena, stoga: zaboravi...

Sad vec shvatam, da rijec upucujem nekome ko ovdje i ne postoji, shvatam da misao upućujem negdje daleko, a ne znam ni adresu ni broj...

Lik ti ne umijem zamisliti, priznajem.

Priznajem da i ne zelim, jer dovoljan je miris duše, koji ti poznam.

Otkucaj srca kad im stavis osmijeh na lice, e, da, to poznam...

Dobrotu u svakoj rijeci, upucenoj ili pak presucenoj, poznam, kao dobrotu koja ovdje vise ne postoj...

Samo tamo negdje iza sedam mora i gora...

Ali ja to ne poznam, al moj osmijeh kaže da te zna...

21.02.2010.

Sto manje znas, sretniji si!

Sjedam, za sto u cosku... Osluskujem mu muziku s radija, svaka nota mi odgovara...

Sjedam, s namjerom da usmjerim misli negdje, da iskopam kanal i pustim ih da teku... Pokusavam, al buka glavi biva glasnija i nerazumnija...

Samo jedan pogled je jasan, ma kakva zbrka u mojoj glavi bila. Oci odgurnu sve strahove sastrane, pobjede i strah da mastam i mastom, onda te vratim... Vratim te tacno onakvog kakav jesi, za pogled i sekundu viši od mene,  stojiš kao da nosis sve brige svijeta na ledjima, al za cudo nikad nisi zgrbljen, tek malo poget nadamnom,  kao ptica kad stiti mlade, tako si mi blizu, a ni ne dotices, osjetim ti dah i miris, gravitacija me vuce, a ti joj pomognes rukama i privijes me uza se...

 

Kanal se tu zacepi, nemir vrati, sad opet samo sjedim i tipkam, opet cujem radio, sada su vec  vijesti, teske teme...  A meni je u glavi ista slika, samo blijedja.

Sta to sad sve znaci?

Razum progovara sta je proslost , a srce kuca isto nemirno. I opet ukrug, sve je vec receno... Jos na pocetku, sve je receno, a insanu* treba puno ponavljanja  i opet nista ne shvati...

 

Poentu svakog smisla cini prvi cin...

 

*Insan-covjek koji zaboravlja

16.02.2010.

Bosa i prkosna, Bosna i Hercegovina

Danas je kao 100. godina Ustava ove nase zemljice Bosnae.

"Imam za tebe jednu dobru i jednu lošu vest...
Dobra je da ti po zakonu ne mogu ništa ... A loša...
Da nema zakona u ovoj zemlji."


Jedan od onih života, Đ. Balašević.

03.02.2010.

I caught me talking to myself

Pitala si me kako da znas da je to ono pravo, da ne grijesis...

Presjeci cu te pogledom, jer ne zelis cuti odgovor.  I zao mi je sto te plasim njime, vidim reakciju, bjezis, ukrug, nemoj! Stani! Priznam poraz, evo, ne znam kako se to zna. Bojim se da je to jedna od onih stvari koje je bolje da ne znamo( kontradiktorno sto se onda bojim)... E, da mac sa dvije ostice...

Draga moja, ova tvoja terapija postaje moja terapija, svaki dan spoznam kako si mi slicna, svaki dan dodjemo do nekog novog zakljucka, ili pak samo misli...

Danasnja misao bila bi: Odluka je prava, ako si je ti donjela, pa makar bila i pogresna.


 


 


 

I da umalo da zaboravim: Lahku noc...

03.02.2010.

jevrejska mudrost:

„Imajte vremena....
* Za rad, jer je to cijena uspjeha.
* Za čitanje, jer je to osnova mudrosti.
* Za razmišljanje, jer je to izvor moći.
* Za sanjarenje, jer je to put ka zvijezdama.
* Za prijateljstvo, jer je to put do sreće.
* Za igru, jer je to tajna mladosti.
* Za brigu o drugima, jer je dan kratak za sebičnost.
 * Imajte vremena da volite i da budete voljeni, jer je to privilegija Bogova.
* Imajte vremena za smijeh, jer je to muzika duše.“

25.01.2010.

prekinuta apstinencija

Ovih dana puno citam o tuznim ocima nekih pjesnika...

A, danas ih vidjeh u ogledalu.
        
                   Ah, ne budite smijesni, ne u tom ogledalu...



U pravom pravcatom ogledalu.
Tuzne, a uisto pune lude nade. Lude nade, da ce te cak i sresti, na nemogucem mjestu, u nemoguce vrijeme...


A nada..
Tako jaka, skoro kao zelja, da...


Tako jaka da sretna sam, samo sto se nadam.



Potpis:
Ona S Tuznim Pogledom Iz Zabranjene uUlice

Vrijeme: tri-cetiri uzdisaja : iza policijskog sata

21.01.2010.

Nije mi dobro!

Nije mi dobro,
gledala sam dnevnik,
tri puta
na tri razlicita jezika

Mesic-izjava, PTPC-kazna, Tadic-buduca navodna izjava, o susjedima/komsijama...

Nije mi dobro,
gledala sam dnevnik
tri puta
na tri razlicita jezika...

Cak nam je i vremenska prognoza ista...

Nije mi dobro,
dnevnik, tri puta, tri razlicita jezika
sva tri odlicno razumijem, a nista ih razumela nisam...





20.01.2010.

hajdeee

Ja imam bojice hajde da bojimo svijet!

16.01.2010.

cega?

I cega se danas plasimo, mladi gospodine?
 Svjetla? Mraka?

Progovori sad ili suti zauvijek... U dobru i zlu...

Postovati...

Zauvijek..

Drugo, jedno, zauvijek...

Cega? NAS?


Progovori sada ili suti zauvijek...  U zdravlju i bolesti...

Postovati ove zavjete vjecno...


Oci...

Plavetlilo neba...
Usne ti drhte.


Osjetim leden dah, tvoj...

Ubija me.

Cega? Topline?


Progovori sada ili suti zauvijek! Dok nas smrt ne rastavi.


Oci, pogledaj...


Sebe u ogledalu...
pogledaj,
sebe zauvijek mladog, jedinog...
u ocima...


Cega? Mene?

Progovori sad ili suti zauvijek.

Mozda tad shvatis mene...
Svoj strah.


"..smesnih stvari se bojimo"

10.01.2010.

ćutat' cu...

.. jer nema rijeci prikladne da oboji sto ti zelim reci!


Stariji postovi

Naopaka bajka...







MOJI FAVORITI
Gracias a la Vida
San o jednoj ženi
I Love To Be Hugged
Silent
Utociste
Balašević
Alter Ego
...old school goth...
My life before and after him...
Nebo je moja livada...
Moje karikature
ucim se tiho, tise, najtise..
Schizophrenic
soldSpirit
Loyd Razik
.: Legenda o Jeseni :.
Predsjednikov blog
Arinoe & blog
pusem sa severa kao Islam sa Istoka
Mademoiselle...
RKUD Proleter
Vapaj Grešne Duše
Aktuelno!!!!- - -Posveceno Denizu...
° My confession °
~ iT's jUsT SomeThinG ~
Skoro sasvim obična priča...
Neki bi to prosto tugom nazvali...
FRIENDS
Sve se u zivotu vrti oko broja 23!!!
Život je čudo!!!
||[
•● ღDevil's Danceღ●•
...PRVO BEŠE REČ...
više...

BROJAČ POSJETA
46041

Powered by Blogger.ba